Ne traži svoje ime u papirima, ni svoju vrijednost u pečatima.

Tvoje pravo ime dato ti je prije nego što si progovorio, u času kad je duša rekla: “Da!”, još prije tijela, još prije nacije, još prije jezika.

Tvoj identitet nije ono što svijet vidi, nego ono što tvoj dah pamti kada se u noći razdani.

To je zvuk koji ne znaš izgovoriti, ali ga srce čuje svaki put kad činiš dobro, kad oprostiš, kad se nasmiješ iako si ranjen.

O dušo, zar si zaboravila? Ti nisi od ovoga svijeta, ali si ovdje da ga podsjetiš da ima nešto više od granica, dokumenata i riječi.

Tvoje porijeklo je svjetlost, a tvoje pravo prebivalište je istina.

Institucije će ti dati broj, država će ti dati dokument, ali ti, ti moraš sebi dati ljubav.

Bez toga, sve ćeš imati i sve ćeš izgubiti.

Ne štiti identitet zbog straha da ga ne ukradu, nego iz poštovanja prema Onome koji te stvorio da budeš jedinstven.

Ne bježi u forme. Ne skriva se duša u plastici, ona se skriva u blagosti, u šutnji, u trpljenju i u zahvali.

Kad te pitaju: “Ko si?”, nemoj im dati samo ime. Daj im osmijeh. Daj im djelo. Daj im mir. Jer istinski identitet ne ostaje u arhivi. On ostaje u srcima ljudi koji su te sreli, u djeci koju si naučio dobru, te u vremenu koje nisi ukrao, nego darovao.

Rumi bi ti rekao: “Ti si nevidljiva ruka dobra među ljudima.

Ti si staza, a ne zastava. Ti si poziv povratku Sebi.” Zato idi, čovječe.

Ne traži potvrdu identiteta u očima vlasti. Traži je u očima onih koji te pamte po ljubavi.