Tokom većeg dijela savremene Historije Bosne i Hercegovine, način na koji država funkcioniše, kako građani ostvaruju svoja prava i kako privreda komunicira s javnom upravom ostajao je gotovo nepromijenjen, uz obrasce koji su se prenosili iz decenije u deceniju i iz sistema u sistem, često s uvjerenjem da je sporost neminovna cijena institucionalne stabilnosti, dok se svijet u međuvremenu ubrzano mijenjao i ulazio u digitalno doba u kojem su tehnologije temeljno promijenile način rada država, tržišta i društava.

Danas više ne postoji dilema da li je digitalna transformacija potrebna, jer ona više nije pitanje prestiža ili modernizacije, nego osnovne funkcionalnosti države, a ključno pitanje postaje zašto se ona u Bosni i Hercegovini ne dešava brzinom i dubinom koju tehnologija već odavno omogućava, pri čemu problem nije u nedostatku znanja niti u nedostatku tehničkih rješenja, već prije svega u institucionalnoj inerciji, neusklađenim propisima i ograničenom razumijevanju da digitalna transformacija nije IT projekat, nego reforma načina na koji država razmišlja, odlučuje i djeluje.

Digitalna vlada ne počinje aplikacijom niti završava web portalom, nego pouzdanim digitalnim identitetom građanina, pravnom sigurnošću u elektronskom okruženju i interoperabilnim registrima koji omogućavaju da se podaci razmjenjuju zakonito, sigurno i automatski, jer bez tih temelja svaki digitalni servis ostaje izolovan, skup i kratkog vijeka, a Bosna i Hercegovina u ovom segmentu ima jasne zakonske osnove i institucionalne nadležnosti, ali njihova puna primjena zavisi od političke volje, institucionalne koordinacije i spremnosti da se postojeći procesi zaista promijene, a ne samo preslikaju u elektronski oblik.

Zaostajanje Bosne i Hercegovine u digitalnoj transformaciji nije apsolutno, ali jeste relativno u odnosu na svijet koji se kreće sve brže, jer dok razvijene zemlje već ulaze u fazu automatizovanih administrativnih procesa, proaktivnih javnih usluga i primjene vještačke inteligencije u javnoj upravi, mi se još uvijek suočavamo s osnovnim pitanjima priznavanja elektronskih dokumenata, digitalnog potpisa i međuinstitucionalne razmjene podataka, pri čemu se taj jaz ne mjeri samo tehnologijom, nego i vremenom izgubljenim u neodlučnosti i parcijalnim rješenjima.

U digitalnom dobu, podaci postaju ono što su putevi i željeznice bili u industrijskoj revoluciji, osnovna javna infrastruktura bez koje nema rasta, povezanosti ni efikasne države, a Bosna i Hercegovina raspolaže izuzetno vrijednim podacima o svojim građanima, privredi i javnim procesima, ali oni su i dalje rasuti po institucijama, često zatvoreni u nekompatibilnim sistemima i opterećeni procedurama koje više štite formalnu nadležnost nego javni interes, zbog čega bez sistemskog upravljanja podacima, jasnih pravila razmjene i interoperabilnosti digitalna transformacija ostaje fragmentirana, skupa i nedovoljno iskorištena.

U državama koje su uspješno provele digitalnu transformaciju, vlada princip da se podaci prikupljaju jednom, a koriste više puta, uvijek uz jasnu pravnu osnovu i visoke standarde zaštite, čime se smanjuje administrativno opterećenje, povećava tačnost i gradi povjerenje građana, dok je u Bosni i Hercegovini ovaj princip normativno prepoznat, ali njegova puna primjena zahtijeva institucionalnu zrelost i spremnost na saradnju koja često izostaje, jer se dijeljenje podataka i dalje doživljava kao gubitak kontrole, a ne kao izgradnja efikasnosti.

Digitalna transformacija ne može se posmatrati odvojeno od cyber sigurnosti i digitalnog suvereniteta, jer što je država digitalnija, to je odgovornost za zaštitu sistema veća, a povjerenje građana u digitalne servise ne zavisi samo od njihove funkcionalnosti, nego i od sigurnosti, integriteta i zakonitosti obrade podataka, zbog čega bez snažnih sigurnosnih mehanizama, bez kontrole nad ključnim digitalnim komponentama i bez domaćeg znanja digitalna transformacija postaje zavisna i ranjiva, dok digitalni suverenitet ne znači izolaciju, nego sposobnost države da razumije, upravlja i štiti vlastite digitalne procese u skladu s međunarodnim standardima.

Obrazovanost društva u digitalnom smislu postaje jednako važna kao i formalna pismenost, a Bosna i Hercegovina u tom pogledu nosi snažan paradoks, jer posjeduje visoko obrazovane pojedince, inženjere i stručnjake koji rade na globalnim projektima i u svjetskim kompanijama, dok istovremeno kao društvo sporo usvaja digitalne navike i često s nepovjerenjem gleda na promjene, što pokazuje da digitalna transformacija ne može uspjeti ako građani ne razumiju njene koristi, ako se boje tehnologije ili ako im se ona nameće bez jasnog objašnjenja, pravne sigurnosti i zaštite njihovih prava.

Industrija 4.0 dodatno produbljuje ovaj jaz, jer svijet već živi pametne fabrike, autonomne sisteme, naprednu robotiku i masovnu primjenu vještačke inteligencije u proizvodnji, logistici i zdravstvu, dok je industrijska struktura Bosne i Hercegovine i dalje dominantno zasnovana na radno intenzivnim procesima i niskoj dodanoj vrijednosti, što ne znači da ne postoji potencijal, nego da on nije sistemski podržan, jer bez digitalne infrastrukture, pouzdanih podataka, interoperabilnosti i digitalne države koja razumije potrebe privrede, Industrija 4.0 ostaje koncept o kojem se govori, ali koji se rijetko primjenjuje u praksi.

Poseban izazov Bosne i Hercegovine leži u složenoj institucionalnoj strukturi, gdje se fragmentacija nadležnosti često pogrešno tumači kao nepremostiva prepreka digitalizaciji, iako je u suštini riječ o testu institucionalne zrelosti, jer digitalna transformacija zahtijeva koordinaciju, zajedničke standarde i međusobno povjerenje institucija, pa tamo gdje se sistemi grade kao zatvoreni silosi fragmentacija se produbljuje, dok tamo gdje se grade kao interoperabilne platforme složenost sistema može postati njegova prednost.

Uloga države u ovom procesu ne smije biti da koči ili improvizuje, nego da stvori stabilan i predvidiv okvir, jer digitalna transformacija počiva na povjerenju, povjerenju građana da su njihovi podaci zaštićeni, povjerenju privrede da su pravila jasna i jednaka za sve, te povjerenju institucija da dijeljenjem podataka ne gube moć, nego grade efikasnost, a kada tog povjerenja nema, tehnologija ostaje neiskorištena, a potencijal pretvoren u trošak.

Bosna i Hercegovina danas stoji na raskršću, jer ima zakonske osnove, institucionalne nadležnosti, tehničke kapacitete i ljude koji razumiju savremene digitalne tokove, ali ono što često nedostaje jeste odlučnost da se digitalna transformacija prihvati kao strateški interes države, a ne kao skup parcijalnih projekata, budući da svijet ne čeka, a digitalna ekonomija, vještačka inteligencija i Industrija 4.0 već oblikuju novu realnost u kojoj stagnacija više nije neutralno stanje, nego aktivno nazadovanje.

Ako je industrijska revolucija oslobodila čovjeka fizičkih ograničenja, digitalna transformacija oslobađa društvo birokratskih, jer ona ne ukida državu, nego je čini efikasnijom, pravednijom i bližom građaninu, a to je izbor koji se više ne može odlagati, jer u digitalnom svijetu vrijeme postaje najskuplji resurs, a svaka propuštena godina povećava jaz koji se kasnije ne može lako nadoknaditi.

Prof.dr. Almir Badnjević,

Direktor Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine (IDDEEA)