Identitet nije ono što kažemo da jesmo, već ono što drugi osjete u našem odsustvu. To je miris koji ostane u prostoriji kad izađemo, riječ koju nismo izgovorili, ali je neko ipak razumio. To je trag, a ne otisak. Trag u pamćenju prostora, ljudi i vremena.

U Bosni i Hercegovini, identitet nikada nije bio jednostavan. On nije samo zbir imena, jezika, vjere i naroda. Nije u jednom slovu, nego u njihovom preklapanju. U onome što se dogodi kad se jezik sroči s tugom, vjera sa stidom, a narod sa sjećanjem. Ovdje identitet nije zadat, on se ne nasljeđuje. Ovdje se identitet – izdržava.

Zato što su ovdje granice crtane između ljudi koji su govorili istim jezikom. Zato što je ovdje često bilo opasno biti svoj. Zato što ovdje ime zna da zaboli.

I upravo zato, u toj tihoj borbi za dostojanstvo, institucije poput IDDEEA imaju važnu ulogu. Jer ako već ne možemo uvijek odlučiti ko ćemo biti u očima svijeta, makar možemo biti zaštićeni kao građani. Jer makar sistem mora priznati ono što ljudi često ospore: tvoje pravo da budeš ti.

Ali ni najpouzdaniji sistem ne može sačuvati ono što se iznutra raspadne.

Zato, čovječe, čuvaj ono u sebi što nema registarski broj. Čuvaj stid, i vjeru, i poštovanje.

Čuvaj onaj drhtaj pred nepravdom, i onaj stisak ruke koji se pamti više nego hiljadu riječi.

Čuvaj svoje “ne”, čak i kada svi govore “da”.

Jer identitet se ne nosi oko vrata. Nosi se u načinu kako slušaš majku. U tome kako razgovaraš sa slabijim. U tišini kojom podnosiš gubitke.

Oni koji nas gledaju iz vana vide dokumente.

Oni koji nas vole, vide dušu.

A Bosna i Hercegovina…

Bosna i Hercegovina vidi sve.

I šuti.

Jer zna da se prava imena ne izgovaraju lako.

I zna da je čovjek samo onoliko koliko mu duša liči na ono što piše u njegovim papirima.