Identitet nije ono što kažemo da jesmo, već ono što drugi osjete u našem odsustvu. To je miris koji ostane u prostoriji kad izađemo, riječ koju nismo izgovorili, ali je neko ipak razumio. To je trag, a ne otisak. Trag u pamćenju prostora, ljudi i vremena.

U Bosni i Hercegovini, identitet nikada nije bio jednostavan. On nije samo zbir imena, jezika, vjere i naroda. Nije u jednom slovu, nego u njihovom preklapanju. U onome što se dogodi kad se jezik sroči s tugom, vjera sa stidom, a narod sa sjećanjem. Ovdje identitet nije zadat, on se ne nasljeđuje. Ovdje se identitet izdržava.

Zato što su ovdje granice crtane između ljudi koji su govorili istim jezikom. Zato što je ovdje često bilo opasno biti svoj. Zato što ovdje ime zna da zaboli.

I upravo zato, u toj tihoj borbi za dostojanstvo, institucije poput IDDEEA imaju važnu ulogu. Jer ako već ne možemo uvijek odlučiti ko ćemo biti u očima svijeta, makar možemo biti zaštićeni kao građani. Jer makar sistem mora priznati ono što ljudi često ospore: tvoje pravo da budeš ti.

Ali ni najpouzdaniji sistem ne može sačuvati ono što se iznutra raspadne.

Zato, čovječe, čuvaj ono u sebi što nema registarski broj. Čuvaj stid, i vjeru i poštovanje.

Čuvaj onaj drhtaj pred nepravdom i onaj stisak ruke koji se pamti više nego hiljadu riječi.

Čuvaj svoje “ne”, čak i kada svi govore “da”, jer identitet se ne nosi oko vrata. Nosi se u načinu kako slušaš majku. U tome kako razgovaraš sa slabijim. U tišini kojom podnosiš gubitke.

Oni koji nas gledaju iz vana vide dokumente. Oni koji nas vole, vide dušu.

A Bosna i Hercegovina…

Bosna i Hercegovina vidi sve.

I šuti.

Jer zna da se prava imena ne izgovaraju lako. I zna da je čovjek samo onoliko koliko mu duša liči na ono što piše u njegovim papirima.