U Bosni i Hercegovini, ništa nije do kraja oblikovano, pa tako ni čovjek. Ovdje se identitet ne piše tintom, nego tišinom pred kahvom, šutnjom pred nepravdom, pogledom u brdo koje zna više od ljudi.

Identitet ovdje nije ime – jer ime se može promijeniti. Nije ni broj – jer brojevi su bez duše. Nije ni dokument – jer papir može izgorjeti.

Identitet je ono što ostane kada te zaborave i prijatelji i neprijatelji, kada ti ime izbrišu iz registra, ali se tvoja sjenka i dalje zadrži u sjećanju ulica kojima si hodao.

Bosna i Hercegovina ne oblikuje ljude jasno. Ona ih ostavlja u stanju između sna i jave. Započeti, a nikad završeni. Duboki, a nikad do kraja pročitani. Zato je ovdje identitet čežnja, a ne sigurnost. Potraga, a ne konačnost.

Kao da svako ovdje hoda tražeći sebe u očima drugog – u jeziku koji govori, u vjeri koju naslijeđuje, u uspomeni koju nosi, pa čak i u bolu koji nikad nije njegov, ali ga svejedno osjeća.

U toj potrazi, institucije poput IDDEEA postoje kao svjetionici – da makar dio identiteta bude zaštićen od zaborava, da čovjek može reći: postojim, jer negdje sam zapisan. Ali ono što nas zaista određuje, ne stoji u sistemima.

Jer…

Identitet je kad ne prodaš obraz ni kad si gladan.

Kad se sjetiš očevih riječi, iako više nema oca.

Kad ne okreneš glavu od nepravde, iako znaš da te može koštati.

Kad znaš zašto si ostao – i zašto nisi otišao.

U Bosni i Hercegovini. identitet ima oblik pitanja:

Da li se još uvijek sjećaš sebe?

Da li znaš šta te boli?

Da li znaš šta ne bi prodao – ni za čitav svijet?

Kao što kažu naši preci – ovdje je sve moguće jer ništa nije stvarno. Pa je i identitet stalno između postajanja i nestajanja. Ipak, u tom nestabilnom svijetu, čovjek mora imati nešto čvrsto u sebi. Ne da bi se razlikovao od drugih – nego da bi znao da je živ.

Zato, čuvaj ono u sebi što ne umije da se izgovori.

To si ti.

To je tvoj identitet.