Ne traži svoje ime u papirima, ni svoju vrijednost u pečatima.
Tvoje pravo ime dano ti je prije nego što si progovorio, u času kada je duša rekla: “Da!”, još prije tijela, još prije nacije, još prije jezika.
Tvoj identitet nije ono što svijet vidi, već ono što tvoj dah pamti kada se u noći razdani.
To je zvuk koji ne znaš izgovoriti, ali ga srce čuje svaki put kad učiniš dobro, kad oprostiš, kad se nasmiješ iako si ranjen.
O dušo, jesi li zaboravila? Ti nisi od ovoga svijeta, ali si ovdje da ga podsjetiš da postoji nešto više od granica, dokumenata i riječi.
Tvoje podrijetlo je svjetlost, a tvoje pravo prebivalište je istina.
Institucije će ti dati broj, država će ti dati dokument, ali ti, ti moraš sebi dati ljubav.
Bez toga, imat ćeš sve – i sve ćeš izgubiti.
Ne štiti identitet iz straha da ti ga ne ukradu, nego iz poštovanja prema Onome koji te stvorio da budeš jedinstven.
Ne bježi u forme. Duša se ne skriva u plastici, već u blagosti, u šutnji, u trpljenju i u zahvalnosti.
Kad te pitaju: “Tko si?”, nemoj im dati samo ime. Daj im osmijeh. Daj im djelo. Daj im mir.
Jer pravi identitet ne ostaje u arhivi. On ostaje u srcima ljudi koji su te sreli, u djeci koju si naučio dobru, u vremenu koje nisi ukrao, već darovao.
Rumi bi ti rekao: “Ti si nevidljiva ruka dobra među ljudima.
Ti si put, a ne zastava. Ti si poziv povratku Sebi.”
Zato idi, čovječe.
Ne traži potvrdu identiteta u očima vlasti. Traži je u očima onih koji te pamte po ljubavi.