U Bosni i Hercegovini, ništa nije do kraja oblikovano – pa tako ni čovjek. Ovdje se identitet ne piše tintom, nego tišinom pred kavom, šutnjom pred nepravdom, pogledom prema brdu koje zna više od ljudi.
Identitet ovdje nije ime, jer ime se može promijeniti. Nije ni broj, jer brojevi su bez duše. Nije ni dokument, jer papir može izgorjeti.
Identitet je ono što ostane kada te zaborave i prijatelji i neprijatelji, kada ti ime izbrišu iz registra, ali se tvoja sjena i dalje zadrži u sjećanju ulica kojima si hodao.
Bosna i Hercegovina ne oblikuje ljude jasno. Ona ih ostavlja u stanju između sna i jave. Započeti, a nikad dovršeni. Duboki, a nikad do kraja pročitani. Zato je ovdje identitet čežnja, a ne sigurnost. Potraga, a ne konačnost. Kao da svatko ovdje hoda tražeći sebe u očima drugoga, u jeziku koji govori, u vjeri koju nasljeđuje, u uspomeni koju nosi, pa čak i u boli koja nikad nije njegova, ali je svejedno osjeća.
U toj potrazi, institucije poput IDDEEA-e postoje kao svjetionici – da makar dio identiteta bude zaštićen od zaborava, da čovjek može reći: postojim, jer negdje sam zapisan. No ono što nas zaista određuje – ne stoji u sustavima.
Jer…
Identitet je kad ne prodaš obraz ni kad si gladan.
Kad se sjetiš očevih riječi, iako više nema oca.
Kad ne okreneš glavu od nepravde, iako znaš da te može koštati.
Kad znaš zašto si ostao i zašto nisi otišao.
U Bosni i Hercegovini identitet ima oblik pitanja:
Sjećaš li se još uvijek sebe?
Znaš li što te boli?
Znaš li što ne bi prodao ni za čitav svijet?
Kao što kažu naši preci – ovdje je sve moguće, jer ništa nije stvarno. Pa je i identitet stalno između postajanja i nestajanja. Ipak, u tom nestabilnom svijetu čovjek mora imati nešto čvrsto u sebi – ne da bi se razlikovao od drugih, nego da bi znao da je živ.
Zato čuvaj ono u sebi što se ne zna izgovoriti.
To si ti. To je tvoj identitet.